Objava člana Predsjedništva SNSD-a Miroslava Milovanovića na društvenoj mreži X izazvala je pažnju javnosti u Bijeljini. U formi „asocijacija“, kratko, gotovo telegrafski, Milovanović je iznio niz tvrdnji i pitanja koja se, po svemu sudeći, odnose na gradonačelnika Bijeljine Ljubišu Petrovića.
Forma je bila duhovita, ali sadržaj ozbiljan, jer se ne tiče stila, već upravljanja gradom, novca građana i rezultata vlasti.
Prva „asocijacija“, ona o lažima, očigledno je bila više zagrijavanje publike. Politički folklor, reklo bi se. Nju, s razlogom, vrijedi posmatrati kao ironiju, a ne kao centralnu tačku poruke.
Međutim, ostale stavke daleko su ozbiljnije.
Milovanović javno postavlja pitanje o navodnim vezama gradonačelnika sa Okružnim javnim tužilaštvom u Bijeljini. To je tema koja se u javnosti provlači duže vrijeme, ali na koju nikada nije dat jasan i nedvosmislen odgovor. Ako takve veze ne postoje, logično je očekivati da budu jasno demantovane. Ako postoje, javnost ima pravo da zna u kom obimu i s kakvim posljedicama.
Posebnu pažnju izaziva tvrdnja da je iz budžeta Grada, Petrović sebi obezbjedio isplatu podsticaja za toplotnu pumpu, što otvara pitanje kriterijuma, zakonitosti i jednakog tretmana svih građana. Subvencije i podsticaji nisu privatna stvar, već javni novac, i svaka sumnja u njihovu namjenu mora biti do kraja razjašnjena.
Najozbiljnija optužba tiče se budžetske potrošnje. Navod da je za pet i po godina nenamjenski potrošeno više od 50 miliona konvertibilnih maraka nije politička dosjetka, već brojka koja, ako je tačna, traži institucionalnu reakciju, reviziju i odgovornost. Građani Bijeljine s pravom se pitaju gdje je taj novac završio i šta je konkretno urađeno.
Na kraju, možda i najporaznija konstatacija. Za pet i po godina nije izgrađen čak ni poljski WC, a kamoli neka ozbiljna kapitalna investicija. U gradu koji se godinama suočava s infrastrukturnim problemima, ovo pitanje ne zvuči kao pretjerivanje, već kao gruba, ali bolna metafora stvarnog stanja na terenu.
Milovanovićeva objava je kratka, ali poruka dugačka. Nije problem u tvitovima i „asocijacijama“, već u tome što se na većinu ovih pitanja godinama ne daju jasni odgovori. A dok ih nema, ironija prestaje da bude šala i postaje dijagnoza političkog stanja u gradu.
