Bijeljini odavno ne treba turistička promocija. Dovoljno je kao večeras da padne malo jača kiša i grad se pretvara u adrenalinski park. Čim kročite na ulicu, stičete utisak da ste ili kaskader u igranom filmu ili ste kupili kartu za „Aqua park Semberija“. Svaki korak je izazov, svaka lokva potencijalna disciplina, počev od skoka u dalj, preko plivanja slobodnim stilom do balansiranja po ivici trotoara kao da ste učesnik nekadašnjih „Igara bez granica“.
Vozači su posebna priča. Oni ne voze, oni surfuju. Talasi se dižu uz svaki prolazak automobila, pa pješaci dobiju gratis tuširanje, bez ikakve najave i bez mogućnosti reklamacije. Ako ste izašli u čistim cipelama, to je samo dokaz da nemate iskustva sa bijeljinskom „vodnom infrastrukturom“.
Nemam namjeru da bogohulim, ali ne može čovjek da se ne zapita: u Novom zavjetu piše da je Isus hodao po vodi. Pitanje je samo, da li bi mogao po bijeljinskim barama? Ovdje bi se, naime, osim vode suočio sa kombinacijom asfalta, blata, nevidljivih rupa i urbanističkih obećanja.
Kišna kanalizacija, kažu, postoji. Na papiru vjerovatno funkcioniše besprijekorno. Voda otiče, projekti realizovani, sve po planu. Samo što u stvarnosti voda ne zna za te planove, pa ostaje tu gdje jeste, da nas podsjeti kako nešto očigledno ne funkcioniše. Možda kanalizacija ne daje rezultat na ulici, ali je moguće da je dala vrlo konkretne rezultate na nečijim bankovnim računima.
U međuvremenu, građani Bijeljine nastavljaju svoju svakodnevnu avanturu. Čim kiša padne, grad zapliva i eto besplatne zabave. Jer ovdje vam more ne treba. Imamo ga čim oblaci odluče da nas posjete.
Mladen Stojanović
