MNOGI smatraju da je visok IQ ključ uspjeha i lakšeg života, ali stvarnost je često drugačija. Iako visoka inteligencija donosi određene prednosti, može biti i teret. Osobe s visokim IQ-om koje su nekada briljirale na standardizovanim testovima u odrasloj dobi mogu imati problema s pronalaženjem mjesta u društvu.
Problem nedovoljne stimulacije
Klinički psiholog dr. Angelica Shiels objašnjava da, iako mnogi priželjkuju visoku inteligenciju, ona može dovesti do problema kasnije u životu. „Izrazito visok kvocijent inteligencije može se smatrati oblikom neurodivergentnosti koja može uticati i na vaše odnose i na mentalno zdravlje“, smatra ona
Tokom svoje edukacije dr. Shiels je često sprovodila testove inteligencije. Ti testovi procjenjuju kognitivne sposobnosti. Prosječna osoba ima IQ oko 100, sa standardnom devijacijom od 15 bodova.
Dr. Shiels navodi da ljudi koje smatramo vrlo pametnima, poput lijekara i advokata, često imaju IQ oko 120. „Zahvaljujući tome lakše usvajaju nove informacije i pamte stvari bez napora“, pojašnjava.
Ali osobe s još višim kvocijentom inteligencije ne uklapaju se u taj obrazac. Iako lako pamte i imaju velik kognitivni kapacitet, često se osjećaju nedovoljno stimulisano i neinspirirano većinom stvari u životu. „Mnogi ljudi s vrlo visokim IQ-om suočavaju se s problemima poput depresije, zavisnosti ili poteškoća u odnosima“, tvrdi dr. Shiels.
Izolacija i potraga za povezanošću
Zbog toga se visoko inteligentne osobe često osjećaju odvojeno od drugih. Psihoterapeutkinja Imi Lo objašnjava zašto najpametniji ljudi mogu imati više problema u vezama. Prema njoj, osobe s visokim IQ-om čeznu za povezanošću jer se osjećaju odsječeno od ostatka svijeta.
„Rano ste naučili da vaša složenost ili brzina plaše ljude, a zbog osjetljivosti vas smatraju čudnima. Stoga, kad se pojavi netko ko vas zaista vidi, ko odražava vaš intenzitet i tvrdi da razumije one dijelove vas koji su drugima uvijek bili previše, imate osjećaj da vas je neko napokon razumio“, objašnjava Lo.
Tako snažna želja za povezivanjem znači da se visoko inteligentni ljudi često teško odvajaju od osoba s kojima se povežu. Nitko ih drugi ne razumije i ne izaziva na isti način. Nažalost, to ih može navesti da ostanu u nezdravoj vezi jer misle da će inače biti potpuno sami. Njihov jedini izvor intelektualne stimulacije tada dolazi od nekoga tko im zapravo ne odgovara.
Dalekosežne posljedice nedostatka stimulacije
Nivo intelektualne stimulacije može imati dugoročne posljedice. Ne funkcioniše svačiji mozak na isti način, što se vidi i u razlikama u IQ-u. To znači da će nekim ljudima određene aktivnosti biti posticajbe, dok će drugima biti dosadne. Istraživanja su pokazala da učešće u stimulativnim aktivnostima donosi kognitivne koristi koje traju godinama, stoga je važno da svako dobije ono što mu odgovara.
Osoba koja se neprestano osjeća nedovoljno stimulisanom neće biti samo nezainteresovana za život, već bi mogla imati problema s održavanjem kognitivnih sposobnosti. To je može navesti na ishitrene poteze, poput ostanka u toksičnoj vezi ili čak odabira rizične profesije.
Iako nas društvo uči da visok IQ smatramo darom, studije su pokazale da to može biti usamljen put, na kojem se osoba često osjeća neshvaćeno i izolovano. Međutim, uz terapiju i druge izvore podrške moguće je riješiti ono što vas koči. Razumijevanjem tih izazova možete ih prevladati i uspostaviti kvalitetne odnose s drugima.
